Grad Pirot, projektno finansiranje medija Projekat “Zanati: važna karika u privrednom lancu”

05. novembar 2019. 09:00 Projekti Pirot Plus Online

5. Obućarski zanat: Marjan Petković, “Deda i unuk”: Ima posla za obućare, nema naslednika !

   Kakvo je ovo vreme sada, to najbolje zna svako od zanatlija, jer i danas ima onih koji kod šnajdera, obućara nisu privirili, jer su u dobroj prilici da kupuju novo i ne samo novo, već, zna se “isključivo” firmirano!                                                                        

  U Tržnom centru ATP, svakog jutra u 9 sati svoj dućan otvara naš komšija Marjan. Prvo nam je skrenuo pažnju naziv radnje  “DEDA I UNUK” a potom, kroz staklo smo videli gomile cipela, patika…                                                                                               

  Kako radi, kako živi ovaj čovek,  da li  oseća ta “vremena” i vremena i ko sve prolazi kroz njegov dućan.

   Pokucali smo na vrata !

 Prošlost!

Da li može od zanata da se živi ?

Mušterija !

Posla ima!

Organizacija posla 

Podrška države i lokalne samouprave

 Ulaskom srpske Vojske u Pirot 16. decembra 1877. godine počinje da se menja život žitelja Pirota i Ponišavlja iz temelja. Pirot postaje središte okruga i prisajedinjuje se Kneževini Srbiji. Dolazak srpske vojske ostaje zabeležen u više arhivskih i crkvenih zapisa kao vanredan događaj koji je označio prestanak viševekovne turske vladavine ali i oslobođenje celog Ponišavlja . Neposredno posle oslobođenja organizuje se Pirotska uprava, početkom 1878. godine.

   Godina 1891. je vrlo značajna za Pirot. Sastavljaju se prvi statistički podaci u Pirotu za 1890. godinu za načelstvo pirotsko. Iz te statistike saznajemo da u Pirotu ima raznih esnafa i veliki broj zanatlija.

    Na primer u nemešovitom esnafu zanatlija postoji: lončarski, rogožarski, berberski, mutavdžijski, kačarski, kolarski, dunđersko-stolarski, samardžijski, potkivačko-nalbantski, šloserski i kovačko-kazandžijski zanat.

   U mešovitom esnafu ima još zanata: ćurčijski, obućarski, terzijski i abadžijski, zlatarsko-kujundžijski i opančarsko-tabački zanat

    Pirot se od tada formira kao urbana celina. Ekonomske karakteristike, geografski položaj određuju dalji razvoj grada i njegove okoline. Pirot postaje privredno središte oblasti, a veoma se razvijaju prateće delatnosti kao: poljoprivreda, vinogradarstvo, vodeničarstvo i stočarstvo. Posebno se razvija zanatstvo i trgovina koji postaju dominantno zanimanje gradskog, a vremenom i seoskog stanovništva. Krajem 19. veka Pirot postaje grad poznat po svojim zanatlijama,

Obućarski zanat spada u mlađe zanate koji su se razvili na našim prostorima posle oslobođenja od Turaka. Pod sve većim uticajem evropskog načina života i mode, stari zanati su polako izumirali, a zamenjivali su ih novi. Evropska odeća postepeno je potiskivala staru varošku nošnju koju su izrađivale terzije, a moderna obuća zamenjivala je sve više turske jemenije i kondure. Ove promene iziskivale su i odgovarajuće zanate sa stručnim zanatlijama kojih tada još nije bilo u Srbiji. Zbog toga među prvim stranim zanatlijama dolaze u Srbiju krojači (šnajderi) i obućari (šusteri) skoro isključivo iz Austrije.

U Pirotu  se prvi obućari javljaju krajem prve polovine XIX veka kada se stvaraju se prva udruženja zanatlija, radi zaštite njihovih prava i interesa. 

Obućarske radnje su bile manje prostorije, okrenute prema ulici, sa obaveznim izlogom. U radnji je obuća izrađivana, popravljana i prodavana.   Radionica je bila opremljena obućarskom tezgom, „panklom“, nižim drvenim stočićem na kome su smešteni alat i materijal potreban za rad. Majstor je sedeo za panklom na niskoj drvenoj obućarskoj tronoški čije je sedište okruglo, masivno i na sredini dosta udubljeno. Ovakve tronoške učenici su morali da ponesu od svojih kuća kada su polazili na učenje zanata. Pored ovog osnovnog nameštaja svaka radnja imala je i veći broj polica za slaganje popravljene i izrađene obuće. Mašina za šivenje kože, tzv. „cilinderica“, koja šije odnosno ušiva cipelu u svim pravcima, nalazila se u jednom uglu radnje.

Dečaci su učenje obućarskog zanata počinjali u periodu od dvanaeste do četrnaeste godine starosti.  Šegrt je imao obavezu da majstora sluša i radi sve poslove koje mu on naloži, a koji se nisu morali ticati isključivo zanata.  Dobijanjem kalfenskog prava, učenici su postajali pomoćnici na zanatu, izdavana im je poslovna knjižica i za svoj rad su dobijali određenu novčanu naknadu. 

Osnovna sirovina koju su obućari koristili pri izradi obuće bila je koža različitih vrsta – konjska, goveđa, juneća, teleća i svinjska – koja je nabavljana od kožara i u fabrikama kože. Za gornji deo obuće korišćen je juneći, svinjski ili teleći boks, dok je za đonove korišćena jako uštavljena goveđa i konjska koža. Posebno skupa i kvalitetna vrsta kože korišćena za izradu obuće bila je lakovana teleća koža zvana lak. Osim kože korišćeni su još i platno, razne vrste konaca, drveni i gvozdeni ekseri i ćiriš (vrsta lepka koji su kupovali ili pravili sami obućari, a koji se dobijao kuvanjem pšenice ili kukuruza). Danas u Pirotu  radi 4-5 obućara. 

Samostalna zanatska radnja CIPELIĆ
Miroljub Marinković
Nišavski odred 18
Samostalna obućarska radnja DEDA I UNUK
Marjan Petković
Lava Tolstoja bb
Samostalna zanatska radnja MB Branislav  Mitrović
Srpskih vladara 143
Samostalna zanatska radnja OBUĆA VLADA
Vladimir  Petrović
Nikole Pašića 87
Obućarski salon TOKI
Tomislav  Zlatanović
Takovska 34

Obućarski zanat sveden je isključivo na popravke industrijski izrađene obuće, slabijeg kvaliteta.

*Naslovna fotografija: Mezej Ponišavlja Pirot, Fotografija je iz dvadesetih godina 20.veka